Dosljedna životna etika
je uvjerenje da sva ljudska bića, zahvaljujući svojoj ljudskosti, zaslužuju živjeti bez svakog agresivnog nasilja, od začeća do prirodne smrti.
THE STATISTICS
Dosljedna životna etika je etos koji stoji iza našeg rada na ljudskim pravima.
Ukratko, tvrdi da je naša vrijednost kao ljudskih bića intrinzična – umjesto da na nas utječu ekstrinzični čimbenici kao što su sposobnost, razina razvoja, ovisnost, krivnja ili bilo što drugo. Ona uklanja proizvoljne razlike koje postavljaju različite strane političkog spektra i jednostavno kaže: da biste zaslužili ljudska prava, dovoljno je da ste čovjek.
FILOZOFIJA
Rehumanize International drži se uvjerenja da je pravo na život neotuđivo. Sva ljudska bića zaslužuju pravo na život zahvaljujući svojoj ljudskosti, koja je intrinzična i nepromjenjiva. Nikakva ekstrinzična kvaliteta, kao što je krivnja, ne može se koristiti za opoziv tog prava.
Uostalom, krivnja i moralna krivnja su na nizu. S jedne strane, imate dijete u utrobi ili novorođenče — nekoga potpuno nedužnog za bilo kakvu nepravdu. S druge strane, imate serijske ubojice i imperijaliste koji su prouzročili smrt milijuna. Većina čovječanstva pada negdje u sredini.
Kako bi se opravdala smrtna kazna, morala bi se povući crta negdje duž ovog spektra kako bi se odlučilo koja su ljudska bića dovoljno kriva da zasluže smrt.
Možemo li vjerovati onome tko je trenutno na vlasti da će povući tu crtu? Treba li vlada birati tko će živjeti, a tko umrijeti?
Široka dostupnost nenasilnih načina zaštite društva od nasilnih kriminalaca čini smrtnu kaznu nepotrebnom. U najboljem slučaju, njegova daljnja upotreba predstavlja beskorisnu osvetu; u najgorem slučaju, kao što možemo vidjeti iz gore navedenih statistika, otvara vrata smrtonosnoj diskriminaciji.
Sustav pravde trebao bi se temeljiti na inherentnom dostojanstvu ljudske osobe — dostojanstvu i počinitelja i uvrijeđenog. Trebali bismo tražiti model koji se popravlja i nastoji generirati pozitivne ishode umjesto da radije osiguravamo ravnotežu štete.
Smrtna kazna je najkonačniji i najkobniji oblik osvetničke pravde - to jest pravde koja ima za cilj odmazdu. Ne nastoji popraviti odnose između počinitelja i uvrijeđenog; zapravo, potrebe uvrijeđene strane stvarno ne dolaze u obzir. Fokus je u potpunosti na kršenju pravila i kažnjavanju. Ako su naši ciljevi smanjiti recidivizam i postići istinsku pravdu, moramo raditi na izgradnji sustava koji se usredotočuje na obnavljanje odnosa između počinitelja, uvrijeđenog i zajednice u cjelini.
